Roditelji nisu krivi baš za sve

Razmišljam ovih dana o nečemu i zapravo me zanima slažeš li se samnom. Jako je velika odgovornost na roditeljima. Oni su doslovno odgovorni za kvalitetu odrastanja svog djeteta. Moraju misliti na bezbroj stvari, donositi bezbroj odluka i nekad će na tom putu biti i grešaka, neizbježno. Nekad su te greške baš jako izražene i vode do zaista ozbiljnih posljedica i traumi. Nekad se na sve to gledalo samo kao "ali to ti je ipak mama/tata" i sve trebaš oprostiti samo zato jer si ipak dobio od njih onaj minimum minimuma - krov nad glavom i redovite obroke.

Međutim u zadnje vrijeme vidim da je trend pak totalno suprotan - ne opraštamo nikome ništa, štoviše vrlo jasno i direktno optužujemo svoje roditelje zbog načina na koji su nas odgajali. No je li to baš uvijek fer? Istina je, ako mene pitaš, negdje u sredini.

Da, roditelji su ponavjiše odgovorni za to kako dijete odrasta, koliko se poštuju njegove želje, granice, kakva iskustva ima u vidu socijalnih interakcija, itd. Ali to je sve do jednom. U nekom trenutku odrasteš, osamostališ se, kreneš razmišljati svojom glavom. Nisi više (toliko) ovisna o roditeljima i tome što oni misle. U tom nekom trenutku osvjestiš što u tvom životu ne funkcionira, shvatiš kako reagiraš na neke stvari, kako procesuiraš emocije, počneš više razumjeti sebe. I onda krene - to je zato što mi je mama bila ovakva, to je zato jer je tata govorio onako, to je zato jer su oni bili neskladan par, to je zato jer smo odrastali ovako, jer sam slušala ovo, jer sam doživjela ono. I krene ogromna količina zamjeranja i okrivljavanja roditelja. Apsolutno razumljivo i fer! Ono što nije fer je da to kako si odrastala koristiš kao argument da se zadržiš u tom mindsetu i da se ne mijenjaš.

Tooooliko sam primjera vidjela gdje ljudi doslovno kažu - ja sam takva i takva, što ću takvu su me roditelji odgojili. Možda te jesu roditelji odgojili takvu, ali ako ti ne želiš biti takva, ako vidiš da te taj način života sputava i slično, žato to ne bi pokušala promijeniti? Nismo od kamena, da moramo zauvijek biti isti. Sva sreća pa imamo mogućnost mijenjati se, imamo slobodnu volju i u nekom trenutku više nisu tvoji roditelji odgovorni za to kakva si osoba. Ti si odgovorna za to kako se ponašaš, što radiš, kako razgovaraš s drugima, kakve odnose njeguješ, itd.

U svojoj obitelji imam primjer. Moj otac je narcisoidna osoba, jako usmjeren na sebe i zapravo vjerujem da nikad nije htio biti roditelj. To se od njega očekivalo, to je bilo normalno, pa eto oženio se i imao djecu. Moji su se rastali kad sam ja imala 9 godina, moja sestra 13. Obje dan danas vučemo određene poteškoće i probleme iz njegovog načina odgoja. Ali isto tako obje aktivno i posvećeno radimo na tome da budemo dobro. Kad smo osvjestile otkud ti neki problemi i traume dolaze, nastupio je period ogorčenosti, bijesa, razočarenja, straha, a onda krenuo period iscjeljenja (koji će trajati vjerojatno zauvijek). Poanta je, mogle smo obje ostati u tom mindsetu i za sve što radimo govoriti - to je zato što smo u djetinjstvu slušale/gledale/doživljavale ovo ili ono. Ali nismo. Preuzele smo odgovornost za svoje živote, prestale kriviti roditelje za sve greške koje su tijekom života napravili i odlučile mijenjati ono što ne valja. Nitko ne osporava da je bilo teško i da nije trebalo biti tako, nitko ne govori o opraštaju i zaboravljanju, ali što imamo od toga da zauvijek brojimo svaku grešku naših roditelja? Nesretan život, jedino to.

Počni s iscjeljivanjem. Ne zato da im oprostiš, nego zato jer zaslužuješ mir. Zaslužuješ da te taj teret ne koči do kraja života.