Odgoj nekad i sad

Od 1 do 10, koliko ti se digne kosa na glavi kad čuješ od starijih generacija kako današnji roditelji ništa ne rade kako treba, da je nekad bilo bolje, da su nekad djeca bila odgojena, da su roditelji znali što rade, da se znao red, da taj današnji "moderan odgoj" ništa ne valja,... Ako si mama, sigurno si se susrela s hrpom savjeta koje nisi tražila, ponajviše od drugih mama, a pogotovo od svoje mame i svekrve. Realno, svaka mama koja je prvi puta mama u jednoj mjeri ne zna što radi. Postoji toliko situacija u roditeljstvu na koje te ne može pripremiti nijedna knjiga, nijedan članak, nijedno tuđe iskustvo. I svaka mama se u tim trenucima snalazi kako najbolje zna i može. Ali to ne znači da ti sad znaš reagirati u apsolutno svakoj situaciji i da je rješenje koje je upalilo za tebe univerzalno primjenjivo na svu djecu ikada. Svako dijete je individua, svako je različito, pa je tako i priča svake obitelji drugačija. Meni osobno, sve to jako ide na živce. Sve bolje se s time nosim što se više s time suočavam, ali i dalje me "pikne" i frustrira. Pogotovo kad mi se starije generacije iščuđavaju nad time kako je danas drugačije nego nekada, kada su one odgajale svoju djecu.

Kad malo razmislimo o tome, je li stvarno nekad bilo bolje? Jesu li danas djeca stvarno neodgojena naspram djece odgajane prije 30+ godina? Ja mislim da ne. 

Kad god se naši roditelji (i njihovi roditelji) prisjećaju tih "boljih" vremena, sjećaju se roditelja koji velik dio vremena nisu ni bili prisutni, sjećaju se vikanja, deranja, upiranja prstom, kažnjavanja, udaranja, remenja i kuhača, prijetnji, odlaska u krevet bez večere, itd. Djeca tada nisu bila ništa odgojenija nego danas. Roditelji nisu bili ništa bolji nego mi danas. Odgajalo se zastrašivanjem i prijetnjama, a djeca su se "znala ponašati" jer su se bojali svojih roditelja. Stvarno to smatramo dobrim načinom odgoja? Danas, kad se zna više nego ikad o dječjem razvoju, emotivnom i mentalnom zdravlju, kad su pedagogija i druge odgojne znanosti toliko napredovale, kad postoji toliko literature i informacija imamo doslovno na dlanu - stvarno se želimo vraćati unazad, u odgoj kakav je bio prije 30+ godina? Svijet za koji su naši roditelji odgajani, pa i onaj za koji smo ti i ja odgajani, danas više ne postoji. Moramo to imati na umu! Svijet se mijenja, ono što je djeci danas normalan dio djetinjstva prije 20 godina nije ni postojalo! Moramo se mijenjati u skladu s time i djecu pripremati za svijet kakav je danas i kakav predviđamo da će biti u njihovoj odrasloj dobi.

Uostalom, jesmo li svjesni da smo mi, danas odrasli ljudi, produkt tog "boljeg" odgoja? Mi, koji se ne znamo nositi sa svojim emocijama, a u velikoj mjeri ih ne znamo ni izraziti. Mi, koji se ne znamo nositi s kritikama. Mi koji ostajemo na radnom mjestu na kojem nismo zadovoljni zbog straha od autoriteta. Mi koji se bojimo zauzeti za sebe, jer smo naučili da naše mišljenje nije bitno ukoliko nije isto kao roditeljevo. Mi koji idemo na psihoterapije i kupujemo knjige za samopomoć jer se pokušavamo izvući iz toga što nam je usađeno tim "boljim" odgojem. Mi koji ostajemo u brakovima s nasilnicima, jer smo naučili da ljubav boli. Mi koji ne znamo postaviti zdrave i jasne granice, jer su nam granice postavljane batinama, zastrašivanjem i ucjenama. Mi koji ne znamo reći "ne" jer smo za to kao djeca dobivali šamare.

Da, odgoj se promijenio. Roditelji danas znaju više, razmišljaju drugačije i ne žele svojoj djeci prenijeti to što je njima usađeno odgojem. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji se zapravo ne bave svojom djecom. Onih čija se djeca takoreći sama odgajaju, koji djeci ne postavljaju granice niti pravila, kojima je svejedno kako im djeca odrastaju. Ali takvi su u manjini. Zbog te manjine nije fer prozivati cijelu generaciju.

Djeca danas nisu bahata, nego se znaju jasno izraziti. Nisu neposlušna, nego imaju svoje želje, različite od roditeljevih. Nisu neodgojena, nego se znaju zauzeti za sebe. Djeca danas nisu poludjela, nego im je dopušteno da se ponašaju kao djeca. I to nije tako zbog "modernog odgoja", nego zbog roditelja koji biraju svoje dijete gledati kao osobu, poštivati ga i pomoći mu da odraste u samostalnu i samosvjesnu osobu. Nije to zbog "svih onih ekrana", nego zbog svjesnih roditelja koji imaju drugačiji pristup odgoju nego što su ga imali naši roditelji. Realno, da su tad postojali ekrani, uvjerena sam da bi ih naši roditelji često koristili.

Ljudi često s prijezirom i mržnjom gledaju na stvari koje ne razumiju. Iz neznanja i manjka volje da se educiraju, nastaju predrasude i pogledi ispod obrva. Lakše je odmahnuti rukom i reći "ma, ti današnji roditelji" i "eh, ta današnja djeca", nego pitati i poslušati zašto se danas toliko roditelja okreće povezujućem roditeljstvu. Lakše je reći "nekad je bilo bolje", nego reći "svijet je danas drugačiji". Nije bilo bolje, nego ne razumiješ svijet kakav je danas. I to je ok, ali nije ok zato prosipati otrov.

Ni danas nije savršeno! Da, naučili smo puno toga, primjenjujemo puno toga drugačijeg, drugačije shvaćamo dijete, drugačije gledamo na svoju ulogu kao roditelja, imamo pristup informacijama, imamo sustave podrške, puno toga radimo bolje i svjesnije. Ali i naša djeca će sasvim sigurno u odrasloj dobi osvjestiti neke stvari iz djetinjstva koje žele promijeniti i koje ne žele prenositi na svoju djecu. Jer uz sve što radimo svjesno, radimo i neke nesvjesne korake koje utječu na našu djecu. Ali, to je isto normalno i ok! Jer tako se događa rast. Kao što mi danas prepoznajemo što su naši roditelji radili "krivo" i biramo raditi drugačije, tako će i naša djeca jednog dana birati raditi neke stvari drugačije od nas. I njihova djeca poslije njih.