Dobrodošle tridesete!

Neki dan sam proslavila svoj 30. rođendan. Najčudnije pitanje koje dobivam ovih dana (ne zato što je pitanje fakat čudno, nego zato što ne znam kako na njega odgovoriti) je - kako se sad osjećaš?

Nemam pojma! S jedne strane osjećam da je logično da imam toliko godina. Samo unazad 10 godina sam odselila iz rodnog grada u drugi, pa se vratila, preživjela pandemiju, udala se, rodila, odselila u drugu državu. Prijateljice koje znam pola života također su već proslavile svoje orkugle rođendane, neke od njih su majke, većina ih se udala, neke odselile po svijetu. Logično mi je da smo odrasle osobe. S druge strane, često se osjećam kao da tek trebam početi živjeti, kao da je sve ovo samo uvod u nešto što se još treba dogoditi. Vidim društvo iz srednje škole i imam dojam da smo tek nedavno završili to poglavlje života, faks kao da je bio jučer. A ono, godine i godine su prošle! Ne znam je li to moj problem da ne znam uživati u trenutku ili me pregazila ta prolaznost života i shvaćanje da naši starci nisu bezveze govorili "život ti proleti".

Prije par godina imala sam velike planove za 30. rođendan. Htjela sam se počastiti obilaskom Harry Potter studia, htjela sam okupiti prijatelje s kojima se u zadnje vrijeme doslovno lovim da sjednemo na kavu. Ali život. Poklopilo se tako da se u istih mjesec i pol dana desio zdravstveni problem s psom (skup zdravstveni problem), kumovi smo na svadbi i jednostavno nemamo tu fleksibilnost ni vremensku ni financijsku da si ja ostvarim te neke svoje zamisli. Znam, to je život i bit će prilike. Ali opet, na neki način sam tužna jer mi ovaj rođendan prvi put nakon xy godina ostavlja dojam da život fakat ide i ne staje. Proslavila sam ga doma, s mužem i našom curkom. Kaže mi prijateljica "pa s najdražima si proslavila" i to je istina, ali s njima sam 24/7 svaki dan. Htjela sam da mi rođendan ipak bude malo posebniji dan. I mislim da je ok istovremeno biti zahvalan za to što imaš, osobe kojima si okružen, ali i osjećati nostalgiju ili želju za nečim drugačijim od svakodnevice.

Jedino što me malo izbacuje iz takta je što sam preko noći došla od onog "ah vi današnji mladi" do "jel vidiš ti ove mlade danas". Nemam pojma što znače riječi koje klinci danas koriste. Tinejdžeri me generalno živciraju. Idem spavat u 22h. Počela su me boljeti leđa svako malo otkad sam napunila 30. Doslovno kao da se taj shift desio preko noći. Neki dan je moja mlađa seka krenula u vrtić, kako misliš sad upisuje srednju školu? Još prošli tjedan sam radila blatne kolače sa sestričnom, kako misliš završava faks? Prošli vikend smo sjedili s bakom na ručku i tračali njene sestre, kako misliš sad bake više nema?

Tridesete, budite nježne prema meni.