Moja priča s poroda

Porod je nešto za što sam se ja dugo i iscrpno pripremala, nešto što sam dugo vizualizirala i zaista sam iskreno željela da to iskustvo bude wow. Čitala sam o prirodnim porodima, bez medikamenata, bez medicinskih intervencija, oslanjajući se na snagu ženskog tijela, prirode i sebe same. I to mi je tako divno zvučalo. To sam si željela. Iako su mi predlagali ostanak u bolnici par dana ranije i inducirani porod, ja sam to odbila jer je jedini razlog za tu preporuku bila pretpostavljena veličina bebe, a to nije valjani razlog. Dva dana nakon zadnjeg pregleda, na kojem sam odbila ostanak u bolnici, krenuli su moji pravi prirodni trudovi. U 41. tjednu trudnoće, točno tri dana nakon predviđenog termina poroda.

Čitala sam o svemu što se može dogoditi, kako porod može započeti, što raditi kad primjetim da počne, kako se nositi s bolovima,... moj muž naučio je raditi masaže i pritiske zdjelice da bi mi u datom trenu mogao pomoći s bolovima, ja sam naučila tehnike disanja, pripremila sam svoja eterična ulja, glazbu za opuštanje, plan poroda, ma sve. Osjećala sam se spremno i čak s uzbuđenjem čekala da sve to već jednom krene. Bilo je nešto iza 5 ujutro kada sam osjetila prvi trud. Pretpostavila sam odmah da bi to moglo biti to jer je ta vrsta boli bila neka potpuno nepoznata, nova bol. Znala sam da nije probava, da nije bol od zaležanosti, jednostavno neki potpuno novi osjećaj. Odlučila sam izignorirati to i pokušati dalje nastaviti spavati, međutim za par minuta ponovio se trud. Pa za 10 min opet. Nakon toga sam probudila muža, otišla se otuširati i pripremiti do kraja stvari za bolnicu. Onda smo upalili PlayStation i igrali igricu između trudova. Mjerili smo ih pomoću aplikacije. U jednom trenutku postali su česti i intenzivni, dovoljno da se nisam mogla više koncentrirati i htjela sam se prebaciti u neki udobniji položaj. Sjedila sam na pilates lopti i radila krugove zdjelicom, a kad sam osjetila potrebu za ustajanjem ustala sam se, hodala po stanu, kretala se kako mi je pasalo. Pustila sam laganu meditacijsku glazbu, udisala svoj Stress Away, Filip me masirao s uljem muškatne kadulje. Kad su trudovi bili zaista česti, gotovo niti 3 minute razmaka, odlučili smo otići u bolnicu. Odlučila sam se za rodilište u Vinogradskoj (KBC Sestre Milosrdnice). Tamo smo stigli oko 14h, pa su me na ulazu odmah primili na prijem, dok je Filip išao riješiti papirologiju u drugu zgradu. Nakon CTG-a i pregleda, ustanovili su da sam otvorena 8 cm i odveli me u rađaonu. Do tog trenutka, sve je išlo po planu.

Željela sam trudove odraditi doma i doći u bolnicu praktički pred porod. 8 cm otvorenosti je zvučalo kao da će sve to teći relativno brzo i glatko. Tada su mi trudovi bili još uvijek podnošljivi i nisam imala potrebu tražiti epiduralnu. Nisam je niti željela niti planirala tražiti, ali ostavila sam si tu mogućnost da definitivno odlučim tek kad vidim kako ću podnositi trudove. Ono što je bilo jako iritantno je što sam konstantno morala biti spojena na CTG, a to uvelike onemogućava kretanje i promjenu položaja. Ipak, sestre i primalje su bile jako susretljive i pomogle mi namjestiti uređaj tako da mogu makar korak, dva od kreveta napraviti i stajati, čučati, sjediti ako želim. Filipa su pustili unutra relativno brzo i bio je samnom cijelo vrijeme. Bio mi je velika pomoć i podrška. Kroz svaki trud sam si ponavljala kako će to sve brzo biti gotovo i koncentrirala se na disanje. U jednom trenu dolazi doktorica koja me pregledava i preporuča prokidanje vodenjaka kako bi se beba brže spustila i da malo ubrzamo porod. Ja sam se složila s tom preporukom jer su mi tad već trudovi bili sve intenzivniji i bolniji i nije mi se činilo da mogu još dugo tako. Nakon toga ostala sam ležati na krevetu jer jednostavno nisam više mogla stajati na nogama. Trudovi su dolazili sad već jedan za drugim, sve jači i sve bolniji. Nisam očekivala da ću biti baš jedna od onih rodilja kakve vidiš na američkim filmovima - leži, urla i psuje, ali na kraju upravo sam takva bila. Počela sam prezirati svaki trenutak, sve se svelo na izdržavanje bolova i ponavljanje "Isuse Bože šta je ovo". Sjetila sam se ja svih onih savjeta koje sam istraživala ranije - pij vode, grickaj, kreći se, promijeni položaj, diši, neka ti netko stisne zdjelicu, udiši eterična ulja... Ali u tom trenutku mi je sve to postalo apsolutno irelevantno. Paralizirana trudovima nisam mogla ni pomisliti na promjenu položaja, grickanje bilo kakve hrane nije dolazilo u obzir jer sam se uskoro počela i gubiti između trudova, masaža zdjelice nije pomagala, eterična ulja su mi smetala. Doktori su dolazili svakih pola sata provjeriti koliko sam otvorena. Bila sam otvorena 10 cm više od tri sata. Trud za trudom, bez predaha i nikako roditi. Htjela sam iskočiti iz vlastite kože. Problem je bio u tome što se malena spustila u porođajni kanal, ali moji trudovi nisu bili dovoljno jaki i dugački da bi ona izašla. Nakon svakog truda ona se vratila nazad. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja izgona, predložene su mi opcije - indukcija dripom i još neko vrijeme (možda i nekoliko sati) jačih i dužih trudova ili carski rez. Kako nisam mogla zamisliti razinu boli koju bih morala istrpjeti s dripom, složila sam se s carskim rezom. Sjećam se da sam Filipa primila za ruku i rekla mu "oprosti, ali ja stvarno ne mogu više ovo izdržati". Nakon toga su njega ispratili van, a mene pripremili za operaciju. Anesteziolog se odlučio za potpunu anesteziju (možda su mi i rekli zašto, ali se iskreno uopće ne sjećam razloga), vjerojatno zato što sam se previjala od bolova i nije bilo tih 20 sekundi mirnog perioda u kojem bi mi mogli na siguran način dati spinalnu anesteziju. Aurora se rodila 05.03.2022. u 20:51h, bila je teška 4000g i duga 51 cm.

Budim se u krevetu, Filip stoji pored mene, doktori stoje oko mene i pričaju mi kako je operacija bila uspješna. Vidim sve kroz maglu, jedva držim oči otvorene, nemam snage govoriti. Filip mi pokazuje slike bebe, a ja mu samo odmahujem rukom jer ne znam za sebe u tom trenu. Imala sam poteškoća s disanjem, hvala Bogu kratko su trajale i doktori su brzo reagirali s dvije doze lijekova. Odveli su me u sobu, na odjel intenzivne njege i još nekoliko puta obišli prije spavanja. Osjećala sam se strgano. Pregaženo. Iscrpljeno. Razočarano. Tužno. Slabo. Ranjeno. Tu večer nisam dobila svoje dijete, nisam je upoznala. Nisam mogla zahtijevati da ne prerežu odmah pupčanu vrpcu. Nisam mogla odmah s njom ostvariti kontakt kožom na kožu. Nisam je mogla podojiti. Toliko toga sam imala zapisano u planu poroda i baš ništa od toga nisam uspjela ostvariti. A tako sam jako to htjela. Nisam se uopće osjećala kao da sam rodila, kao da negdje u tom trenu sestre brinu o bebi koja je moja. Osjećala sam se samo - jadno. Oko ponoći mi je sestra dala mobitel da se javim obitelji ako želim. Željela sam samo poslati poruku Filipu da sam dobro i zahvaliti mu se što je bio moja stijena. Znala sam da je dovoljno javiti njemu i da će on javiti dalje. Upalim mobitel, a ono desetine poruka od obitelji i dragih prijatelja. Sve pršti čestitkama, uzbuđenjem, srčekima, smajlićima, pitanjima kako smo. Nisam imala snage niti čitati, samo sam osjetila da mi suze teku niz lice. Javila sam svojima da sam budna i da sam dobro, zatim sam pokušala odspavati. U 5 ujutro ulazi sestra i veselo govori "dobro jutro!", a meni prva stvar koja prolazi kroz glavu je "jel ovo skrivena kamera?" Kakvo dobro jutro, niti par sati sna nisam spojila jer je cijelu noć zvonio telefon, netko je došao roditi, desila se neka hitna intervencija, itd. Kako to već u bolnicama biva. Nakon doručka, mene i cimericu odveli su na odjel rodilja, gdje smo nastavile biti cimerice do odlaska kući.

Kad sam stigla na odjel, vrlo brzo su mi donijeli Auroru. Zamotana u plahtu, spokojno spava, a ja je gledam i ne vjerujem. Kroz glavu mi prolazi sto misli - to je moje dijete? Jesmo sigurni? Baš zbog cijelog tog iskustva s porodom nisam mogla sabrati činjenicu da sam rodila. Osim što me cijelo tijelo boljelo i što više nemam trbuh, nisam uopće imala osjećaj da s pravom mogu reći da sam rodila. Vjerojatno bih drugačije to doživjela da sam bila budna tijekom operacije i odmah ju čula i vidjela nakon poroda.

Nisam imala onaj wow osjećaj kad sam je primila. Nisam zaboravila sve muke koje sam prošla, štoviše samo me podsjećala na cijeli taj cirkus. Nisam imala dojam da je to moje dijete, moja curica, koju sam 9 mjeseci nosila ispod srca. Nisam imala onaj "znat ćeš točno koje je tvoje dijete" osjećaj. Realno, mogli su mi donijeti bilo koje dijete iz rodilišta, ja bih povjerovala da je moje. U ovoj bolnici prakticira se dojenje na zahtjev i to da su bebe s majkama cijeli dan i noć, osim sat vremena kad ih sestre uzmu radi kupanja i njege pupka. U teoriji zvuči lijepo. U praksi, kad jedva dišeš i jedva se krećeš, kad ti treba 15 min da obaviš wc, kad ti treba 5 min da se uopće ustaneš iz ležećeg u sjedeći položaj, naporno je. Jer beba otvori oči i želi dojiti. Uspostava dojenja je nama dvjema išla malo problematično, pa je tu dodatna frustracija i s moje i s njene strane. Ona je gladna i traži dojku, ja se borim kako da ju uopće primim da mi ne padne, bole me bradavice, ne znam radim li dobro. U sobi je bilo sigurno 30+ stupnjeva, zrak suh, mi iscrpljene i znojne. A ne možeš ostaviti dijete bez nadzora da se odeš otuširati. Noći su bile rascjepkane jer svako malo neko dijete u nekoj sobi vrišti, netko negdje žuri, netko ulazi i izlazi iz soba. Ti prvi dani bili su najgori. Treći dan od poroda sestre su mi izvadile krv, doktorica napravila pregled, pedijatrica pregledala bebu, sve je bilo OK pa smo tog popodneva puštene kući. Hvala, doviđenja, nikad više.

Ono što me najviše ljuti i frustrira oko cijele ove priče je što je situacija bila takva da sam svu tu pripremu i edukaciju mogla baciti u smeće zajedno s planom poroda. Ono što je najgore, nikakva drugačija odluka ne bi dala drugačiji rezultat. Da sam uzela epiduralnu - da, manje bi me boljelo, ali opet u nekom trenutku i epiduralna prestaje davati svoj efekt, a pred izgon je i ne daju kako bi majka mogla osjetiti nagon za tiskanjem na vrijeme. S obzirom da sam ja bila nekoliko sati u potpunosti otvorena, vjerojatno je ne bih ni dobila drugi puta. Epiduralna može i ne djelovati ili djelovati samo na jedan dio tijela, a obavezno te veže za krevet. Dakle ne bih onaj prvi dio trudova mogla odraditi stojeći, sjedeći niti ikako nego u ležećem položaju. Uz epiduralnu obavezno idu indukcija i epiziotomija, nešto što sam željela izbjeći, ovako bih na to morala pristati. Da sam odabrala ostati dan ranije u bolnici i da su mi inducirali porod - opet bi ishod bio isti, jer bi ta indukcija bila prokidanje vodenjaka, što su mi u konačnici i napravili u rađaoni. Da sam pristala na drip, možda bih uspjela roditi vaginalno, ali ni to nije bila garancija da će uspjeti niti se znalo koliko bih se još morala mučiti do samog izgona. Jedino kako sam mogla preuzeti više kontrole i dobiti mrvicu drugačiji ishod je da sam dogovorila carski rez. Tada bih dobila spinalnu anesteziju, vidjela bih i čula svoje dijete odmah po porodu, mogla bih ju dobiti radi kontakta kože na kožu i mogla bih ju podojiti. Ovako je to prošlo najgluplje što je moglo - namučile smo se obje, ni Filip ni ja nismo doživjeli taj porod, nego smo samo dobili dijete u ruke, a ja sam završila na operaciji od koje se još uvijek oporavljam. Iako je sada prošlo gotovo tri tjedna od tog dana, emotivna rana još je svježa i trenutno me užasava pomisao na još jedan takav scenarij.